|
|
|
 |
|
|
Tehnička podrška / Ljudsko oko
Sastoji se od očne jabučice i pomoćnih organa ( mišići , suzne žlijezde, vjeđe ). Zanimljivo je kako oko stvara sliku. Umjesto točaka ( pixel ) na senzoru slike od kamere, oko ima štapiće i čunjiće. Štapići su vitki membranski diskovi smješteni većinom na periferiji mrežnice a aktivniji su kod slabog svjetla. ( sumrak ). Ne razlučuju dobro detalje, a ne raspoznaju ni boje koje registriraju kao svjetliju ili tamniju nijansu sivoga. Međutim posebno su osjetljivi na kretanje, pa se detekcija kretanja vrši isključivo uz njihovu pomoć. Njih ima u svakom oku oko 120.000.000 ( sto dvadeset miliona ). Čunjići su zdepastiji i smješteni su u središnjem dijelu mrežnice. Osjetljivi su samo na jače svjetlo, razlučuju više detalja (rezolucija ) i boje. Njihov broj je oko 6.000.000 ( šest miliona ). Pri dnevnom svjetlu čunjići i štapići rade zajednički. Kada gledamo direktno u predmet najvažnije su nam informacije čunjića, međutim kod prelaska ulice kada nam je važan periferni vid i kretanje najviše koristimo informacije štapića. Kaže se vidio sam ga krajičkom oka, što je u stvari i točno. Pri dovoljno jakom svjetlu boje su potpuno zasićene. Čunjići rade punim kapacitetom. Padom svjetla prvo nestaju zelena, pa crvena pa žuta boja, a najkasnije plava ( periferija mrežnice oka osjetljivija je na plavo svjetlo ). No daljnjim smanjivanjem svjetla nestaje i plave boje pa u oku rad preuzimaju štapići. Slika postaje bez boje, neoštra, a i razlučivost detalja je slaba.
Svjetlosni signali pretvoreni u električne impulse u mozgu pretvaraju se u sliku. Ona se sastoji od svijetlog , tamnog, boje, oblika, pokreta itd. Slika koja se stvara u ljudskom mozgu oštra je samo u središtu vidnog polja ( čunjići ), međutim s obzirom da je mozak koncentriran na to polje slika je oštra. Brzim pokretima oka kompenzira se neoštrina perifernih dijelova slike (štapići). Možda najbolji opis slike koja se stvara u mozgu bi glasio: To je slika interpretirana umom, slojevita, proteže se od elementarne fizike do najdublje psihologije. Slika koju stvara zdravo oko u mozgu se obrađuje koristeći iskustvo, pa će se takve asocijacije automatski dodati slici. Ovakvoj slici treba dodati još i trenutačno stanje posmatrača kao npr.: radost , umor, opijenost alkoholom ili drogom itd. Sve se to odvija trenutačno u mozgu i mi nismo svjesni tih procesa. Međutim ima i graničnih slučajeva kada se mozak ne može odlučiti. Tada govorimo o optičkim varkama ili iluzijama. U stvari radi se o logičkoj zabuni u koju smo doveli naš perceptivni mehanizam. One se najviše dešavaju za slabog svjetla kada je naš vid ionako slabiji. Na primjer iz određenog kuta gledanja u polumraku ne možemo zaključiti da li je na stolu čizma ili vaza.
Naše oko ponaša se kao mali zum objektiv. Ono je u stanju uz pomoć očnih mišića lagano približiti ili udaljiti objekt promatranja i istovremeno ga brzo izoštriti. Međutim tu se radi o vrlo malom zumiranju ( oko 10% ), dok se izoštravanje vrši od 20 cm do beskonačno. Svjetlosna moć oka ( propusnost ) je F2.5, a mišićni automatski iris može zatvoriti oko do minimalnog otvora od F11. U svijetu ogromnih svjetlosnih promjena to je izuzetno slabo. Da bi se to kompenziralo u oku postoji i kemijski proces koji oslabljuje uticaj svjetla na fotoosjetljive tvari. Naravno i kao krajnja mjera tu je i očni kapak koji smanjuje svjetlo, a ako je potrebno i ruka.
Adaptacija na svjetlo i boje vrlo je brza, no adaptacija na mrak je spora i traje čak 30 minuta. U svakom slučaju oko je u stanju savladati ogromne razlike u intenzitetu svjetla. Gornja granica je kada se osjeti bol u oku. Vidni kut naših očiju je oko 50 stupnjeva gdje vidimo oštro. Zbog izuzetne pokretljivosti našeg oka te usklađenosti sa radom mozga mi u stvari vidimo puno više. Još više od toga vidimo perifernim vidom koji je čak 180 stupnjeva.
...nazad
|
|
|
|
 |
|
|
