|
|
|
 |
|
|
Tehnička podrška / Digitalni zapis
Da bi shvatili šta je digitalni snimak, pogledajmo najprije kako funkcioniše video-rekorder.
Video-snimak se sastoji od slike i zvuka. Oni nastaju u kameri tako što se zvuk bilježi pomoću mikrofona, a slika pomoću senzora osjetljivih na svjetlo. Ovi senzori zatim pretvaraju osvjetljenje u niz električnih impulsa, pomoću kojih je moguće na televizoru prikazati sliku koju vidi kamera. Ali, da bi se ta slika zapamtila, potrebno je taj niz signala nekako sačuvati za kasnije.
Video-rekorder to radi pomoću jedne ili više tzv. video-glava. Video-glave su u stvari mali namotaji žice i kad se kroz njih propusti struja, stvaraju magnetno polje. Dakle, ovim postupkom se osvjetljenje pretvara u magnetno polje, ali kakve to veze ima sa našim snimkom? Na video-traci se nalazi magnetni premaz koji se namagnetiše kada video-glava pređe preko njega i tako električni impuls ostaje sačuvan za kasnije. Kada hoćemo da vratimo snimak, namagnetisana traka u video-glavi opet stvara električni signal, a on se pretvara u sliku koju vidimo na televizoru.
 Video - glava
Kod digitalnog zapisa se ne koristi namagnetisana traka za zapisivanje impulsa, nego se oni opisuju brojem (otuda riječ „digitalno”). Prosto rečeno, digitalna slika je izdijeljena na tačkice, a osvijetljenost svake tačke je označena nekim brojem, pa je cijela slika u stvari jedan veliki niz brojeva koji može biti snimljen na CD-u ili na nekom drugom mediju. Proces kojim se snimak pretvara u taj niz brojeva naziva se digitalizacija.
 DVR
Zahvaljujući tome, ovakav snimak ima više prednosti u odnosu na analogni: snimak je postojan tokom vremena (naravno, pod uslovom da se fizički ne ošteti medij), ima veću preciznost (ne dolazi do raznih gubitaka zbog iskrivljene trake, prljavštine itd.), svaka kopija je uvijek ista, za razliku od trake kod koje se svakim umnožavanjem (tzv. generacijom) gubi na kvalitetu, a možda najvažnija prednost digitalnog formata jeste to što nema elektromagnetne distorzije, tj. nije podložan gubitku kvaliteta zbog uticanja drugih signala.
Video-snimak se sastoji od slike i zvuka, a u nekim slučajevima kao npr. na DVD-u može da sadrži i više snimaka (uglovi), zvukova i titlova, koji se još zovu i streamovi. U digitalnom obliku oni su uskladišteni u jednom fajlu (postoje i sistemi gdje se slika i zvuk snimaju odvojeno, ali se oni uglavnom koriste u profesionalne svrhe), a način na koji je to urađeno mora biti standardan da bi se snimci mogli razmjenjivati. Kako se tehnologija razvijala, smišljani su razni načini kako organizovati sliku i zvuk unutar fajla, a sve sa ciljem da on bude što manji, a slika što kvalitetnija. Tako su se kao najviše korišteni i najefikasniji izdvojili AVI (Audio Video Interleaved), MPEG-1, MPEG-2 (Motion Picture Experts Group) i MPEG-4 poznatiji kao DivX. Također, tu su i njihove podvarijante za snimanje na CD/DVD, a to su VCD (MPEG-1), SVCD (MPEG-2) i VOB (MPEG-2 sa zvukom i titlovima, koristi se na DVD-u). Postoji još mnogo drugih kao što su Quicktime, Real Video itd., ali su oni manje zastupljeni kod video-snimaka i više se koriste na Internetu. Treba napomenuti i da AVI može da sadrži više različitih formata, zavisno od toga koji se kodek primjeni. Šta je to kodek? Da bi se olakšalo korištenje formata, praksa je da programi koji vrše konverziju budu napravljeni modularno. Ti moduli se zovu kodeci (codec) i oni se mogu koristiti u svim programima koji ih podržavaju. Postoje desetine raznih kodeka koji daju bolju ili lošiju sliku. Oni se obično instaliraju sa softverom koji se dobija uz karticu, a mogu se skinuti i s Interneta, pojedinačno ili u vidu paketa koji sadrže većinu poznatih kodeka.
Da bismo odabrali format u kojem ćemo snimati, moramo prvo odrediti neke smjernice: gdje će se snimak gledati, koliko treba da bude velik, kakvog kvaliteta i slično. Pre svega treba odrediti rezoluciju u kojoj ćemo snimati, to jest veličinu slike. Ona ne može biti proizvoljna i ne može da bude veća nego što to dozvoljava televizijski standard. Kod nas se za prikaz slike koristi tzv. PAL standard koji se sastoji od 768 x 576 tačkica (često se koristi i „skraćeni” PAL od 704 x 576), a slika može biti i manja od toga, i to obično dva ili četiri puta. Ove slike se smjenjuju brzinom od 25 sličica u sekundi (fps) odnosno 50 poluslika (fieldova) zbog načina na koji radi televizija (naizmjenično se iscrtavaju parne i neparne linije), što se inače zove isprepleteni (interlejs) prikaz. Međutim, prilikom snimanja (popularno nazvanog i capture) skoro sve TV kartice ne hvataju oba filda, već vrše konverziju u 25 fps tako što spajaju dva filda u jednu sliku. Posljedica toga je to što se kod objekata u pokretu javljaju iskrzane ivice jer se istovremeno vide parni redovi od prethodne i neparni od sljedeće slike. Da bi se to otklonilo, mora se primijeniti tzv. deinterlejs postupak (neke kartice ga rade automatski, a kod nekih se mora naknadno izvršiti).
 TV linije
Logično, što je veća rezolucija i slika je preciznija. Najlošija je kod VCD (MPEG1) formata, dok je najbolja kod DivX, AVI i MPEG2 koji podržavaju pun format (vidi tabelu). Međutim, nije samo rezolucija odlučujući faktor pri izboru formata. Važnu ulogu igra i veličina fajla jer nije svejedno da li će nam snimak zauzeti 100 KB ili 10 GB. Ona se obično određuje parametrom koji se zove bitrate, koji predstavlja protok informacija u jedinici vremena. Što je veći bitrate, dostupno je više informacija za opis slike, pa je samim tim slika kvalitetnija i obratno. Također, ni pri istom bitrateu različiti formati se ne ponašaju isto. Neki su pravljeni prvenstveno s namjerom da daju kvalitetnu sliku (MPEG2), a drugi tako da fajl bude što kraći (DivX). Tako npr. MPEG2 pri većem bitrateu daje vrlo kvalitetnu sliku, a pri manjem jako lošu, dok recimo DivX na manjem bitrateu daje dobru sliku, ali se povećanjem ne može dobiti mnogo bolja.
Kad se sve uzme u obzir, najkvalitetniju sliku daje MPEG-2 format, zatim sledi DivX, pa SVCD i VCD. Ne može se reći koji je najbolji jer svi imaju dobre i loše osobine, bilo da je to dobra slika ili mala veličina fajla, pa format treba izabrati prema vašim potrebama. Ako niste ograničeni prostorom, MPEG-2 je sigurno najbolji izbor, u suprotnom treba izabrati DivX ili neki sličan format, a ako je video-izvor lošeg kvaliteta, i VCD može biti sasvim dovoljan. Ne treba zanemariti ni kompatibilnost formata da bi onaj kome je snimak namijenjen mogao da ga pogleda.
Što se tiče zvuka, on se obično zapisuje u formatima MPEG2 i MP3 koji su sasvim dovoljni. Kod njega jedino treba podesiti frekvenciju (obično 44 kHz) i bitrate kojim se takođe utiče na veličinu, ali ne u tolikoj mjeri kao kod slike (sasvim je dovoljno recimo 128 Kbit/s).
Postoji još dosta parametara koji utiču na kvalitetu i veličinu snimka.
 Uporedni prikaz video formata - klikni na tabelu za prikaz u punoj veličini
...nazad
|
|
|
|
 |
|
|
